Plamtjeli!

Prema ugovorenoj suradnji Saveza izviđača Hrvatske i Državne geodetske uprave, zainteresirane izviđačke udruge mogu se uključiti u projekt “Revizija trigonometrijskih točaka”. Članovi udruga trebaju obići, fotografirati i skicirati trigonometre koje su odabrali, a Savez im za to isplaćuje naknadu. Naša vrla 3 brđana uputili su se za “prvomajski” vikend (30.04.-02.05.2009.) riješiti deset točaka u okolici Bitoraja i bespućima Velike Kapele. Ovo su njihove priče… :-)

Četvrtak, 30. travnja.
Dan uoči dugog prvomajskog vikenda. Kasno popodne, kiša pljušti. Nalazimo se otprilike sat vremena kasnije nego što smo trebali. Prvi zadatak: kupiti hranu. Tu se odmah pojavljuje i prvi problem – ušavši u dućan (jedan od supermarketa), bacamo pogled na redove pred blagajnama. Iako bi njihova dužina morala biti izražena dvoznamenkastim brojem, euforija ne jenjava. Police poluprazne, povrća nešto sitno, meso samo u tragovima, kruha niti toliko. Nakon polusatne potrage za pekarom (Savski most, Savska, Horvaćanska, Vrbani) nalazimo kruh i u nevjerici se upućujemo na autoput. Praćeni kišom, naravno. Uz jednu pauzu po putu, na Matić poljanu stižemo oko 00.30 sati. Dižemo šatore, palimo vatru, bacamo nešto sitno pod zub i u krpe!

Petak, 01. svibnja.
Praznik rada, a mi ‘radimo’. Baš, radimo… Počeli smo, naravno, s doručkom i kavicom spremljenom na vatri na Matić poljani. A onda u auto i u lov na zle trigonometre! Ali prvo – još jedna kavica, ovaj put u Pubu u Liču, sa jugozapadne strane Velike Kapele, odakle i počinjemo ‘uspon’ (autom). Nakon par kilometara vožnje po šumskom makadamu, stajemo i oboružani fotoaparatom, kompasom, GPS-om i priborom za skiciranje krećemo. Već pri usponu na prvi trigonometar (1131 m) uočavamo da je teren nešto teže prohodan, zbog čuda koja radi stijena zvana vapnenac u kombinaciji sa kišnicom i ostalim prirodnim silama. Ali ništa to nas ne smeta, prvi trigonometar je ‘pao’. Slijedeći je vrh Zvonik (1206 m), zračnom linijom udaljen samo 500 m od prvog vrha. Eh, ta zračna linija… Do vrha smo došli lako, ali naći trigonometar – nikako! Skiciramo, slikamo, pozicioniramo i gibamo. Još malo vožnje po makadamu, nešto više pješačenja i slijedeći trigonometar je 1246 m. Uz ručak se mijenjaju planovi: umjesto noćenja na Bitoraju, odvažno se odlučujemo za Jožinu planu. Bitoraj i susjedni vrh obići ćemo tijekom dana.

Tek sa vremenskom distancom možemo sagledati sve posljedice takve odluke. OK, idemo prvo riješiti ‘susjedni’ vrh, na visini 1374 m. Da nije bilo GPS-a, vjerojatno bi se još uvijek motali stijenama i vrhovima u potrazi za onim pravim. Ali, Garmine, prijatelju… Više ili manje slučajno, našli smo ga. Nakon njega, Bitoraj (1387 m), jedini vrh u našem obilasku do kojeg vodi ikakav put (markirani, štoviše), riješen je bez problema. Putem smo saznali da je sklonište Bitorajka, u kojem smo prvotno mislili spavati, zauzeto. Začudo, do auta smo cijelo vrijeme išli po putu. I to je bilo sve od puteva! Kad smo stigli do auta, već se polako noćilo. Hrabro smo se odlučili uspeti se na još jedan vrh (1323 m) po mraku. A sada noćenje i Jožina plana. Stajemo, parkiramo, ruksaci neugodno popunjeni, u rukama vrećice s hranom i šator i – u noćno pješačenje po stijenama. Bez puta. U trenutku kada smo se odlučili vratiti prema autu, GPS je tvrdio da smo udaljeni oko 250 m od Jožine plane, mjesta noćenja. Bio je u pravu, idući dan smo se i osobno uvjerili u to, ali mu tada jednostavno nismo vjerovali. Autom smo se odvezli na najbliže mjesto koje je na karti izgledalo kao livada sa cisternom za vodu. Sada je trebao uslijediti i roštilj. Kupili smo oko kilu piletine i pola kile ćevapa. Ispekli smo samo piletinu. Pojeli nismo ni to do kraja. Tijelo je znalo u kakvom je stanju i hitno je tražilo horizontalni položaj u toplini vreće za spavanje. Pogađate, nije nam trebalo dugo da zaspimo. Neki junaci ove pustolovine, teški oko 90-100 kila (a još treniraju rugby) za večeru su pojeli jedan (1) pileći zabatak. Drugi su se odlučili oprati u, blago rečeno, ‘svježoj’ vodi iz cisterne i na isto tako ‘svježem’ planinskom zraku. Treći su pekli roštilj i bavili se uglavnom pametnijim stvarima.

Subota, 02. svibnja.
Opet buđenje, kavica i doručak. Prvi vrh: Runolist, 1290 m. Lagano pješačenje, divan vrh. Slijedeći trigonometar bio je 1319 m, odmah iznad našeg nesuđenog mjesta za noćenje. Zračna udaljenost oko 1 km, a nama je za hodanje trebalo oko 1,30 sati. Ali OK, našli smo i njega te time završili skupinu od 8 trigonometara koji su na Velikoj Kapeli. Ostala su nam još dva vrha sjeverno od Mrkoplja, Veliki Petehovac (1072 m) i Črmuž (1104 m). Auto, Fiat Punto, se neobično dobro držao, unatoč svim poteškoćama na koje smo nailazili na putu – ovaj puta nismo išli obilazno, preko Fužina do Mrkoplja, već izravno, po šumskim putevima Velike Kapele. Stanka za ručak bila je u Mrkoplju, na terasi simpatičnog kafića “Šume pjevaju” (iako na izboru glazbe još trebaju poraditi). Preostala dva vrha nisu bili na stjenovitom, već na zemljanom tlu, što je bila elegancija za obilaziti.Problem svoje vrste bila je kiša koja je, u tih 2 sata obilaska, počela i prestala padati 4-5 puta. Sada, pravac auto – Mrkopalj – Delnice – autocesta A6 – Zagreb.

Kao šećer na kraju, junaci ove priče nisu, stigavši kući oko 21.15 sati, išli pod tuš pa u meki krevet. A, ne! Upravo tu večer Nela je slavila svoj 18. rođendan, a mi smo bili među pozvanima na feštu. Pravi brđanin ne odbija takve pozive, pa makar prije toga prošao 10 kapelskih vrhova! Ep će ipak završiti mekim krevetom, ali tek oko 2.00, nakon povratka sa rođendanskog tuluma.

Fotografije sa ove brđanske avanture pogledajte ovdje.